Omoiyari
Wabi sabi i Sabishi

Omoiyari

U društvenoj psihologiji, japanski koncept omoiyari (いやり) ispitan je u smislu altruizma, naklonosti, empatije i prosocijalnog ponašanja. Na temelju altruizma, izgleda da omoiyari sadrži i naklonost i empatiju (Kikuchi, 1991, 1998; Matsui, 1991, u Hara, 2006:3). Simpatija, tj. naklonost odnosi se na zabrinutost za drugu osobu, sporazum i razmatranje osjećanja drugih ili sažaljenje (DeVito, 1986; u Hara, 2006:3). To je zamišljeno kao reakcija na određene kontekste kao što su tuga ili razočaranje drugih. Drugi pogled je da se simpatija, ili naklonost odnosi na osjećaj koji imamo za drugu osobu, dok empatija upućuje na stvarnu emociju koju druga osoba osjeća (Ibid). Empatija u omoiyariju opisana je u Bruneauovoj definiciji (1995:87; u Hara, 2006:3) kao „osjećati osjećanja drugih, posredno, i pokušavanje postizanja neke vrste ja-ti kongruencije“. Empatija podrazumijeva razumijevanje zamišljajući situaciju drugih (Travis, 1998; u Hara, 2006:3).

Svakako mislim da nije moguće prevesti ni koncept omoiyari jednom riječju ili frazom koja je razumljiva i japanskim i nejapanskim narodima. Čak i riječi poput saosjećanja, obzira, empatije, naklonosti, smotrenosti, milosrđa i blagonaklonosti pokrivaju samojedan aspekt japanskog omoiyari.

Omoi (思い) u omoiyari (思いやり) znači „misao; um; srce; osjećaji; emocija; sentiment“, dok je yari (やり) nominalni oblik glagola yaru (やる), što znači „slanje nečega drugima“. Taj glagol čini omoiyari aktivnom, a ne pasivnom riječi, što podrazumijeva usklađivanje misli i emocija među ljudima koje podstiču kretanje. Prema tome, omoiyari bi doslovno značilo „slanje srca/misli drugima“, tj. slati svoje altruističkeosjećaje, misli drugima.

Neki rječnici prevode omoiyari kao „biti obziran“. U određenim kontekstima, ovo jeste dobar prevod, jer „biti obziran“, poput omoiyari , sugeriše kombinaciju mišljenja i djelovanja. „Biti obziran“ znači biti osjetljiv na osjećaje drugoga i djelovati u skladu s njima. Ali Hayashi na primjer, forsira prevod omoiyari kao empatije jer, kako objašnjava, to prenosi mnogo veću emocionalnu dubinu ovoga pojma. Međutim, koncept zapravo kombinuje elemente empatije, obzirnosti i naklonosti – glagol omou , koji je korijen od riječi omoiyari, podrazumijeva srce i um, sa značenjem „misliti“ i „osjećati“.

Simbol 思: na vrhu ovog ideograma nalazi se simbol 田 koji je nekada predstavljao bebinu fontanelu (mekani dio između kostiju na glavi novorođene bebe) kada se gleda odozgo, te je označavao „mozak“. Donji dio ideograma je 心 (kokoro), nosi značenje „srce, duša, um“. Ova dva simbola zajedno prave simbol za glagol „misliti“.^[1]

Ideal omoiyarija je da osoba uđe u 心 (kokoro ) – „srce-dušu-um“ drugog i da apsorbuje sve informacije o osjećanjima, bez ikakvog usmenog obraćanja (Hayashi, 2011:38). Drugim riječima, smatrati se dobrom osobom u Japanu zahtijeva da se puno vremena i energije utroši u shvatanje šta drugi osjećaju i misle.

Hiraki (2000) takođe tvrdi da bi pojam omoiyari (思いやり) trebalo da bude definisan kao: 自らの思いを働かせること (mizukara no omoi o hatarakaseru koto ), tj. „učiniti da lične misli djeluju“ jer, prema Hirakiju, sadrži značenje 働かせる (hatarakaseru) što znači „staviti nekoga ili nešto na rad“. Zato se japanski istraživači obično slažu da omoiyari treba definisati kao 他者に思いを馳せるという心理的な移動 (tasha ni omoi o haseru to iu shiriteki na idō ), tj. „psihološki pokret za slanje misli/srca drugima“, prije nego 行動 (kōdō) „ponašanje /akcija“ (Sakai,2006:146).

Razlika između omoiyari , empatije i naklonosti je da omoiyari podrazumijeva intuitivno razumijevanje i uključuje ponašanje na taj način (Shinmura, 1991; Travis, 1998; Uchida i Kitayama, 2001, u Hara, 2006:4). Jedna od definicija omoiyarija koje se često spominju jeste definicija antropološkinje Lebre (1976:38, u Hara, 2006:4), koja opisuje omoiyari kao „sposobnost i spremnost da osjetite ono što drugi osjećaju, posredno doživite užitak ili bol koji druga osoba proživljava, i da im pomognete da zadovolje svoje želje... a da im to i ne saopštite verbalno“. Japanci glorifikuju nečujnu komunikaciju ishindenshin („komunikacija srce/misli o srce/misli“) i međusobne „vibracije“, što implicira mogućnost polu-telepatske komunikacije. Riječi su manje važne prema značenju čitanja suptilnih znakova i signala i intuitivnog shvatanja međusobnih osjećaja. Hidetada Shimizu, koji se slaže s definicijom Lebreove, dodaje da je omoiyari „kulturni zdrav razum“ i da je dio kulturne skripte dostupne čitavom (dobro socijalizovanom) japanskom narodu (2000:4, u Hayashi, 2011:40).

Kao što Sakai (2006:145) tvrdi, postoje tri faktora koja utiču na percepciju omoiyarija.

1. Društveni: disciplina; stav roditelja; odnos roditelja i djeteta
2. Situacijski: pomaganje drugima u potrebi; sposobnost kontrole situacije; siromaštvo
3. Individualni: empatija; moral; društvene sposobnosti

Takođe, do sada je primjećeno da japanske majke imaju tendenciju da iskorišćavaju vještine empatije (omoiyari ) svoje djece i kontrolišu djecu usredsređujući im pažnju na uticaje svog ponašanja koje imaju na (a) majčine osjećaje, (b) osjećaje drugih i (c) nežive predmete (Hess et al. 1980, u Shibazaki Lau, 2006:34).

Kako bi ovo ilustrovala, predstaviću primjer koji daje Azuma (1986:4, u Shibazaki Lau, 2006:34-35): Razmotrimo slučaj djeteta koje tvrdoglavo odbija da pojede porciju povrća. Nakon nekoliko pokušaja da dijete natjera da jede, japanske majke često će reći: „U redu, onda ne moraš to pojesti“.

Tvrdnja: „Ne moraš me poslušati“, zapravo je vrlo snažna prijetnja, i, kako se dalje objašnjava, ona nosi poruku: „Bili smo veoma bliski zajedno. Ali sada kad želiš raditi po svome, odvezaću vezu između nas. Neće me zanimati šta radiš. Nisi više dio mene.“ Ova je poruka efikasna jer djetetu predstavlja amae – u kome je međuljudska zavisnost ključna. Ovom tvrdnjom majka ne popušta, već implicira da „odustaje“ od djeteta. U Japanu, gdje se „ostracizma boje više nego nasilja“ (Benedikt, 1947/1989:288, u Shibazaki Lau, 2006:35), ti znakovi majčinskog razočaranja plaše djecu da su njihove veze smajkama ugrožene i tako u velikoj mjeri privlače emocije djeteta.

Kao što ovaj primjer pokazuje – bez omoiyarija prikazivanje amaea biće bez ikakve svrhe, i bez amaea nema ništa s čim bi se odgovorilo na omoiyari.

Amae, što predstavlja izraz za zavisnost, može funkcionisati samo u interpersonalnoj interakciji kada je recipročno sa omoiyari – sposobnost i spremnost da se odgovori na potrebe drugih. Akiko je to objasnila kao da se amae može smatrati oblikom prikazivanja bespomoćnosti i moiyari kao oblikom davanja pažnje usljed onoga što je izazvalo amae.

Nakatsugawa (1992, u Wierzbicka, 1997:276) ističe da omoiyari ima važno mjesto u obrazovnim smjernicama za nastavnike, od kojih je prvi omoyari no kokoro-o taisetsu-ni shimashoo, odnosno „Hajde da visoko cijenimo um, dušu, srce^[2] omoiyarija“

Japanski vrtić veoma naglašava učenje ovih pojmova, naročito omoiyari. Ovo naglašavanje povezano je s idejom sunao (u grubom značenju odnosi se na poslušnost ili iskrenost) djeteta. Sunao dijete će se ponašati kako treba samo po sebi, jer je u skladu sa ostalim osjećajima i uzvraćaće im vlastitom voljom. U tu svrhu je omoiyari, ili empatija i naklonost, presudno, jer bez osjećaja šta drugi osjećaju, dijete ne može znati kako u skladu s tim postupati. Zbog toga nastavni plan i program vrtića naglašava snažno njegovanje omoiyari (Hayashi i Tobin, 2015. Tobin et al. 2009, u Hraunfjörð, 2017:31).

Važno je istaći da Japanci radije izbjegavaju sukob nego što ga riješavaju. Oni koriste tatemae (javni stav) i honne (prava namjera) kako ne bi povrijedili osjećaje drugih ljudi. Takva se jezička karakteristika može opisati kao „jezik omoiyarija“ i usmjerena je na slušaoca (Hara, 2006:29).

Koncept sabishii, o kome će nadalje biti riječi, još je jedna karakteristika jezika omoiyarija.

Wabi-sabi i sabishii

„Usamljenost (sabishii) je cijenjena emocija u Japanu, jer je to ključna komponenta društva. Usamljenost stvara želja za povezivanjem sa drugima i dovodi do traženja prijateljstva i članstva u grupi“ (Hayashi, 2011:39). Na usamljenost se u Japanu gleda kao na pozitivnu emociju, sa obrazloženjem da izražavanje usamljenosti i tuge, poput izražavanja amae, priznaje želju za pripadanjem zajednici i izaziva omoiyari od drugih.

Akiko Hayashi u svojoj doktorskoj disertaciji spominje odlične primjere vezane za koncept sabishii, analizirajući video snimljenu jednom od vrtića u Kjotu. Na njemu je Morita, vaspitačica koja stoji ispred odjeljenja četvorogodišnjaka i drži svijetli origami papir i kazuje: „Danas ćemo da pravimo ribu. Prvo je potrebno da savijemo papir u obliku trougla. Onda ćemo saviti obje strane, baš onako kao kada pravimo tulipane. Zatim krajnje dvije tačke spojimo, ovako. I još jedno savijanje, ovako. Da li ste razumjeli? Dobro je. Sada smo dobili oblik ribe. Ali izgleda tako tužno i usamljeno (sabishii) bez usta i očiju. Šta da radimo? Ja ću uzeti marker i nacrtaću oko mojoj ribi, evo ovako.“

Drugi primjer koji Akiko pominje, zabilježen je tokom ručka, kada je vaspitačica primijetila da su mnoga djeca pojela meso, rižu i dezert iz tanjirića ali i da su mrkvu ostavili netaknutu. Obraćajući se jednom od dječaka dovoljno glasno da čitav razred čuje, ona kaže „Jadan gospodin Mrkva! Pojeo si gospodina Hamburgera, gospodina Rižu i gospodina Narandžu, ali nisi pojeo gospodina Mrkvu. Zar ne misliš da se osjeća usamljeno (sabishii) sada?“

Sa jedne strane, akcije vaspitačice su lako razumljive i čini se da ne zahtijevaju etnografsko objašnjenje. U prvom primjeru vaspitačica podstiče djecu da dodaju karakteristike lica na svoju papirnu ribu; u drugom, vaspitačica poziva djecu da pojedu svoje povrće. Ono što treba objasniti jeste – zašto vaspitačice izazivaju takvu tešku emociju kako bi postigle takve banalne ciljeve. Zašto spominju baš usamljenost kao emociju, kako bi navele dijete da pojede povrće ili da nacrta lice na papirnoj ribi?

Kulturna značajnost usamljenosti

Japanska riječ koju su vaspitačice u primjerima ribe i mrkve koristile jeste sabishii, riječ koja nosi značenje blisko usamljenosti ali s jačim osjećajem odbačenosti ili napuštenosti. U gore navedenim primjerima, možda će najbolji prevod biti „usamljen (ili napuštena) i stoga tužan/a“ (Hayashi et al. 2009:8). „Gospodin Mrkva je usamljen i s toga tužan, jer je preskočen i ostavljen sam na tanjiru, i nije mu bilo dopušteno da se pridruži ostalima tokom ručka – mesu, riži i pomorandži.“ Čini se kao da je u pitanju jedna uobičajena radnja kako da se dijete podstakne da uradi nešto. Međutim, Akiko daje objašnjenje da je biti član grupe jako cijenjeno u japanskoj kulturi generalno i da, naročito u predškolskoj pedagogiji, propuštanje prilike da se bude uz svoje prijatelje ili grupu, čini se predmetom sažaljenja i zabrinutosti, čak iako su u pitanju samo mrkva i drugi neživi predmeti koji su predstavljeni kao prijatelji. Implicitna logika ovdje nas navodi na zaključak da će djeca prihvatiti nestvarnu premisu da hrana ima osjećanja, te da će saosjetiti sa zanemarenom, tužnom mrkvom i pojesti je u činu naklonosti koja će joj omogućiti da se pridruži ostalim prijateljima. Ovu strategiju japanski roditelji koriste za pridobijanje djece da se povinuju, apelujući na razmatranje osjećaja hrane kao i ljudi.

Tumačenje koje nam Akiko daje, jeste to da upotrebu 寂しい (sabishii) za opisivanje ribe ili mrkve, treba shvatiti kao odražavanje japanske estetske, kao i psihološke konstrukcije. Korijen riječi sabishii je 寂 (sabi), što znači „sam/a“, koja se koristi u japanskom estetskom diskursu, obično povezana s riječju 侘び (wabi), što bi se onda odnosilo na jednostavnost, čežnju i tugu izazvanu u ili od strane umjetnosti.

Izvorno, glavni osjećaj wabija bio je osjećaj samoće. Japanci zasigurno imaju poseban smisao za razmišljanje o riječima koje opisuju određene osjećaje, a wabi je definitivno jedna od njih. Ono što razlikuje ovu riječ od standardne samoće je što se riječ odnosi na osjećaj koji dolazi od samotnog življenja u prirodi, daleko od društva. Poput riječi „pustinjak“. Sabi, s druge strane, dijeli izgovor sa 錆び „rđa“, i ova veza reklo bi se da nije slučajna.

U XIV vijeku ove se konotacije počinju mijenjati. Pustinjak višenije bio tužan i odbačen, već je bio mudar čovjek koji je oslobođen od zanosa sve više uređenog i vještačkog japanskog društva. Riječi su se približavale jedna drugoj, sve dok nijesu postale međusobno zamjenjive ili, češće, kombinovane. Wabi-sabi koncept je polako počeo označavati rustičnu jednostavnost u pozitivnom svjetlu, ili gracioznost koja dolazi s godinama i upotrebom.
(...)

 

 

  ____________________________

^[1] Izvor: https://kanjiportraits.wordpress.com/tag/the-kanji-%E6%80%9D/    [April, 22, 2022]

 

^[2] Riječ kokoro se često prevodi i kao „um“, i kao „duša“, i kao „srce“. U svom prevodu riječi kokoro namjerno ne povezujem ova tri prevoda sa veznikom „i“ jer ne želim implicirati podjelu koja smatram da jednostavno ne postoji u konceptu ove riječi – tri nisu suštinski povezane kao jedno: one su jedno. Takođe smatram da bi najbolji prevod ove riječi bio „svjesno srce“.

 

preneto iz poglavlja:
“PEDAGOGIJA EMOCIJA: amae, omoiyari, sabishii”
nove knjige u izdanju SAKURA publishing
“Postajanje djetetom u Japanu” Kristine Gvozdenović