Profesor
Pitali jednog profesora zašto vraća studente i više puta propituje u toku istog ispitnog roka? Na to profesor odgovora, "najlakše je odmah naći šta neko ne zna, a mnogo je teže naći šta sve zna, pa na kraju, uvijek pronađem dovoljno toga šta neko zna i tada jednako podijelimo uspjeh — položili smo ne jedno, već dvoje".
Često neiskustveni Uke-učenik, ima potrebu da podučava druge, da zaustavi Torija i da mu ukaže na nedostatke u toj samododijeljenoj ulozi postmodernog učitelja — pojava koja se manifestuje kao žamor na tatamiju.
Eto, kada već tako Uke insistira na tome šta Tori ne zna, očekivano je da ima vještinu da pronađe i ono šta Tori zna — u ulozi profesora koji želi da mu student uspije. Namjera je uvijek dobra, ali u nedostatku potrebne vještine, teško je biti profesor.
E sad hipotetički, kada je već teško pronaći šta sve Tori zna (tj. biti profesor), zašto ne bi Uke izašao iz te uloge postmodernog "profesora" i zadržao se samo na tome da Tori uspije — da mu asistira do uspjeha. Nije stvar biti u oscilaciji između dvije krajnosti, da Uke radi sam i trčkara okolo, ili da totalno blokira dalji tok tehnike jer sad kao na njemu to ne radi nešto.
Postoji mnogo suptilniji odnos partnera u radu uz fluidnost tokom razvoja tehnike — kroz izgradnju obostranog osjećaja. Postoji i neka umjerenost, dijapazon intenziteta, nagovještaj pokretom, sređenost kretanja, pravilan napad, malo sačekaš pa se pretočiš kada već to Tori ne radi "kako treba", harmonija prilikom kontakta — već je puno stvari o čemu Uke može da razmišlja i da radi.
Uke bi trebao da se maksimalno potrudi da Tori uspije i omogući mu izgradnju osjećaja kroz rad, a ne da prekida tok tehnike i narušava radnu energiju bez obzira na namjeru.
Jednostavno, evo jedan od načina, zadržiš za sebe to što misliš da nije bilo dobro dok si bio Uke, možeš malo da razmišljaš i kući o tome, pa kada dođe red na tebe, onda ti kao Tori, suptilno naglasiš šta ti sve znaš, a ne ono da zastojno ističeš šta Uke nije znao ili još uvijek "po tebi" ne zna, pa će onda partner, a i ti, vremenom izgraditi osjećaj i početi možda sa pojačanim osluškivanjem već na ovaj način uspostavljene suptilne reakcije i u svemu proizvesti drugačiju akciju naredni put — neko novo jedinstvo sa Univerzumom možda, lijep rad i uvježbavanje.
. . .
Kada bi sve ovo bio scenario i Tarantino režiser, možda bi se na kraju našao Tori "profesor" i rasuo vam pluća po tatamiju, skršio udove i dokazao apsolutnu nepogrešivost. Još jedan nimalo beznačajni razlog zašto je uvijek najbolje asistirati bez puno priče (izučavaj sve što treba u sebi), nikad se ne zna ko je gledao koje filmove. 