Bolji i lošiji borci

Razgovarao sam sa Kenanom. Pokušali smo pričati o budou. Nije dugo potrajalo. Ubrzo me prekinuo. Rekao mi je kako je po njemu samo judo prava mjera vrijednosti u japanskim borilačkim vještinama. Osim toga, ništa drugo ne vidi kao efikasno. Nisam se htio raspravljati. Ne bi ni vrijedilo. Prešutio sam. Diplomirao je sportsku kulturu. Judo mu je bio jedan od fakultetskih predmeta. Nerijetko se događa i među praktičarima budoa da procjenjuju efikasnost među stilovima. Traže se mane, prednosti i vrijednosti. Sve se to događa u vremenu u kojem je nebitna poruka koju disciplina nosi, već koliko je nešto blisko sportu. Komercijalizacija. Elementarno nepoznavanje onoga čime se bave. Sve borilačke discipline su kao jedna svjetlost koja sja iz različitih svjetiljki. Sve tragaju za istim. Samo se načini stizanja do cilja razlikuju.

Japanske borilačke vještine nerijetko daju naglasak na razvoj unutrašnjeg, ali i fizičkog integriteta. Nešto što je došlo kroz utjecaj internih i meditativnih disciplina naslijeđenih iz Indije i Kine. U bujutsu je prioritet efektivnost tehnike na protivniku. U budo-u naglasak je na duhovnosti vježbajućeg. Smisao je više u dejstvovanju, nego u rezultatu. Proces. Rezultat je otvoren. Često i sporedan. Rukujući mačem koji oduzima život, idealni ratnik u japanskoj misli je više od mašine za ubijanje. Simbol je poštenja, hrabrosti i odanosti. Svoj život žrtvuje u ime principa. Čast nikada.

Kaiso je zamišljao aikido ne samo kao sredstvo za pobjeđivanje neprijatelja, već i kao sredstvo za promovisanje pozitivnog karaktera idealnog ratnika. Za O-Senseija, aikido je put samorazvoja. Vjerovao je da to može biti bilo čiji put. Bilo kojeg čovjeka. Nacija je nebitna. Važno je samo taj put slijediti. Aikido je shugyo. Intenzivan fizički, te duhovni keiko za usavršavanje ljudskog karaktera i razvoj mudrosti. Razlikuje se od boksa ili MMA. I od drugih japanskih borilačkih vještina, kao što su karate, judo, jujutsu ili kendo. Sve one svoj fokus polažu na konflikt stvoren napadom druge osobe. Razlika je samo u odgovoru. Cilj juda je baciti ili oboriti protivnika na zemlju. Spriječiti ga da se nastavi kretati kroz postupke hvatanja, gušenja ili zaključavanja zgloba. Aikido preuzima napad. Teče sa pokretom partnera, ne suprotstavljajući mu se izravno. Neutralizira protivnikove učinkovitosti preusmjeravanjem na miran i nenasilan način. Svakome omogućava da se nosi sa problemom. Vodi računa o sigurnosti napadača. Aikidoka može vježbati cijeli život, a da i dalje osjeća da nije naučio sve što njegova vještina može da ponudi.

Poznata je priča iz Mesnevije koju je zabilježio perzijski pjesnik Hazreti Mevlana. Kazuje nam da je nekada davno u nekom gradu neki prolaznik vidio četvoricu stranaca kako gladuju. Dao im je jedan dirhem da sebi kupe nešto za jelo. No, među njima je nastao spor koji je u jednom trenutku prijetio prerastanjem u fizički obračun. Svi su na svojim jezicima tražili, te predlagali da kupe i pojedu grožde. Međutim, nisu se razumjeli. Arap je tražio 'anab, Turčin üzüm, Perzijanac angur, a Grk istafil. Sve je to posmatrao neki čovjek koji je poznavao njihove jezike. Znao da sva četvorica traže isto. Uvidjevši da bi rasprava mogla prerasti u tuču, prišao im je. Pojasnio im je da svi traže isto. Uzeo je onaj dirhem i kupio im grožde.

Priča iz Mesnevije nam kazuje kako među osobama koje govore različitim jezicima dolazi do sukoba, iako svi tragaju za istim. Svi imaju isti cilj. Bespotrebno je trošiti svoju snagu na polemike sa osobama koje ne poznaju budo. Za to je potrebno vrijeme. Ne postoje bolje i lošije borilačke vještine. Postoji samo bolji i lošiji borci.

Edvin Kanka Ćudić
jun 2023.
Sarajevo