Kagami Biraki

Saša Obradović

 

U Japanu se novogodišnji period smatra najvažnijim delom godine i Kagami Biraki se poklapa sa ovim periodom, proslavlja se obično u drugu subotu ili nedelju januara.
Kao što to često biva sa japanskim terminima i “Kagami Biraki“ ima različita značenja. Bukvalan prevod za Kagami je „ogledalo“ a Biraki znači “Otvoreno“ ili „otvaranje“, ali i apstinencija, odnosno raskidanje. Izraz se prevodi kao "Otvoranje ili buđenje ogledala” – što samo po sebi ništa ne govori! Ovaj praznik se naziva i ceremonija lomljenja “Mochija“, okruglog keksa od pirinča koji simbolizuje, pogodili ste, ogledalo.
Ovo je pravi izazov za nas znatiželjne i moramo se vratiti na početak, baš na početak, na priču o ogledalu i boginji Amaterasu!

Luka

Šinto i ogledalo

Japanska Šinto religija nema svetu knjigu nalik Bibliji ili Kuranu ali ima dva sveta teksta iz VIII veka koji se zovu Kođiki i Nihongi. U to doba, car Temu se zabrinuo da bi se drevne priče o božanskom poreklu carske loze mogle izgubiti i dao je da se one zapišu. Temuova naslednica, carica Gemei nastavila je započeto i dala je da se zapiše usmena istorija koje se prenosila u narodu. Prva knjiga Kođiki ili “Zapisi o dnevnim stvarima” obuhvatila je zapise o carskoj lozi, knjiga Nihongi ili “Hronika o Japanu” opisala je božansko poreklo Japana. Slično kao i kod hrišćanskih jevanđelja, verzije istih priča u ova dva spisa donekle se razlikuju.

Prema Šinto verovanju univerzum je oduvek postojao kao uljevito, trskom pokriveno more. Jednog dana se more podelilo na nebo, zemlju i more, i “Jomi cu kuni” - zemlju mraka.

Dok se taj burni cirkus dešavao iz mora su izronila tri kamija tj. boga i popela se na nebo. Vremenom su počeli da se razmnožavaju i danas ih ima bezbroj ali konačno mnogo! Slobodno pročitajte još jednom poslednju rečenicu! Peti par koji se rodio u tom procesu deljenja bili su Izanagi i Izanami koji su nakon venčanja dobili mnoge bogove kao decu ali su stvorili i ostrva Japana. Nakon melodramskih događaja gde ima i umiranja i odlaska u svet mrtvih kao i povratka iz istog, sad već samac Izanagi je, osećajući se prljavo, otišao na kupanje i u tom činu je nastalo takođe mnoštvo bogova – neki od njegove odeće, od pranja nosa rodio se recimo bog oluje i najzad, dok je prao levo oko, rodila se Amaterasu Omikami – “nebeski sjajni kami”, boginja Sunca. U njenu čast se i Japan naziva Zemljom islazećeg sunca.

Amaterasu (天照) je nakon burnih sukoba sa svojim bratom probisvetom, bogom oluje Susanovom u jednom trenutku rešila da se povuče u pećinu. Svađa koje je predhodila ovom mučnom događaju liči na našu domaću svakodnevnicu – završena je tako što je brat sestru gađao kožom živog odranog nebeskog konja nakon čega je seo i smejao joj se!

Nakon ovog događaja ona ulazi u pećinu i nestaje sunca, plodova i svega što ide uz nju, zli duhovi zavlada li su svetom. Drugi kamiji, njih tačno 8.000.000 su se skupili, napravili ispred pećine zabavu rešivši da je izmame napolje. Doneli su joj pred ulaz od pećine sjajan nakit i rekli joj da izađe pošto se pojavila lepša cica od nje. Kad je Amaterasu izašla, najzad smo došli do onog zbog čega je i pomenuta cela ova priča – stavili su ispred nje OGLEDALO i ona je ugledala po prvi put svoje prelepo lice. Dok je trajao taj proces njenog čuđenja sopstvenom lepotom, zatvorili su joj prolaz ubuduće u pećinu – sunce će zauvek biti na zemlji, a ogledalo i nakit postaće ubuduće simboli njene nebeske moći. Na zimski solsticijum ("kada sunce stoji", zimska kratkodnevnica) slavi se njen izlazak iz pećine i smatra se da se tada ona negde oko nas skriva.

Svi japanski carevi smatrali su se potomcima boginje Amaterasu, ili čak njenim sinovima.

Sve ove priče neodoljivo podsećaju na antičke legende. Šinto naravno sadrži i mnogo toga pohranjenog u narodnim verovanjima koja i danas žive u Japanu.

Mi smo slična verovanja uglavnom održali u: “pomeri se s mesta” – bajalici kojom teramo zloduhe, naše "kamije" i uroke ili “kucni u drvo, da ne čuje zlo”, kao i u sličnim (prazno)verovanjima – uz u nekim slučajevima osudu ili tolerisanje zvaničnih duhovnih konfesijalnih “provajdera“. Vile, rusalke, crveni konci i ostale rekvizite izlaze iz teme ovog teksta koji je ponajpre priča o Japanu.

Praznici u Japanu danas

Danas se u Japanu proslavlja četrnaest nacionalnih praznika u toku godine:

Prvog januara je “Nova godina“ (Ganjitsu);

drugog ponedeljka u januaru se slavi “Dan sazrevanja“. Ovog dana se čestita svima onima koji su postali punoletni (napunili 20 godina) da bi se ohrabrili da preuzmu odgovornost za svoj život;

zatim sledi 11. februar, “Dan osnivanja nacije“, kada je prema legendi, Car Đimu osnovao Japan 660. pne;

oko 21. marta, Japanci slave prolećnu ravnodnevnicu;

dana 3. maja slavi se “Dan ustavnosti“;

dana 4. maja sledi još jedan praznik u vezi s prirodom: “Dan zelenila“, tokom kojeg se slavi jedinstvo ljudi sa prirodom;

odmah sutradan, 5. maja, sledi “Dan dece“, kada se proslavlja zdrav razvoj dece, njihova dobrobit i razvoj njihove ličnosti;

trećeg ponedeljka juna je “Dan pomorstva“, odnosno Dan zahvalnosti Japana okeanu i morima;

treći ponedeljak septembra je “Dan poštovanja prema starijima“, kada im se izražava zahvalnost i želi dug život;

23. ili 24 septembra, kako već pada koje godine, u Japanu se proslavlja jesenja ravnodnevnica;

drugi ponedeljak u oktobru je “Dan zdravlja i sporta“;

treći novembar je “Dan kulture“;

zatim 23. novembra pada “Dan zahvalnosti radnicima i radu“, kada se izražava poštovanje prema radu, proizvodnji, zahvalnosti za tuđi trud;

konačno, slavi se i 23. decembar kao Carev rođendan, što je promenljivi datum, prema tome kada se aktuelni car rodio, naravno.

Luka

Ono što je odmah vidljivo, pogotovo ako ste iz naših krajeva sveta je da nema verskih (ni jedan), a i političkih praznika je svega dva ili tri. Svi ostali, njih jedanaest, su sekularni i tiču se proslave prirodnih fenomena, proslave običnog čoveka, odnosno slavljenja svakodnevnog života. Iako se sve može interpretirati politički, državno slavljenje ravnodnevnice, zelenila ili mora - svakako mnogo govori o karakteru samog društva. Većina ovih praznika uspostavljena je nakon Drugog svetskog rata u skladu s doktrinama pacifizma i nenasilja i konteksta ekonomskog razvoja. Naravno da ništa nije bilo slučajno i ovakav izbor državnih svetkovina odličan je indikator nastojanja i suštine te države i društva.
Konačno, možda i najvažnija svetkovina u Japanu je Hanami, koja se obeležava tokom ranog aprila. To je običaj uživanja u lepoti, ponajviše procvetalog trešnjinog cveta. Tog dana se takođe ne radi, a japanske porodice odlaze na piknik u parkove, gde se sedi na ćebetu, jede, pije, peva i gleda lepota trešnje u cvatu.

Kagami Biraki

 

Kagami Biraki (鏡開き) nije danas nacionalan praznik u Japanu ali se obeležava u mnogim porodicama i naročito pri borilačkim veštinama. Praznik datira iz 15. veka i iz samurajske je tradicije, a u moderne borilačke veštine uveden je 1884. kada Jigoro Kano (osnivač džudoa) pokreće običaj njegove proslave u Kodokanu, gde džudo organizacija ima sedište i danas. Od tada i druge japanske veštine kao što su aikido, karate ili điuđicu, vremenom usvajaju ovu proslavu kojom zvanično počinje nova godina a ujedno se i završava period novogodišnjeg slavlja.

U doba samuraja, Kagami Biraki je bio poznat i kao “dan oklopa“ gde se na ovaj dan polirao oklop do sjaja nalik ogledalu. Kada vam danas u karateu, džudou ili aikidou vaš sensei govori o radu na sebi, o usavršavanju, smanjenju ega, to je zapravo to poliranje ogledala kako bi svoj um i svoje mane videli jasno u njemu.

Na Kagami Biraki, lome se okrugli kolači - Kagami Mochi (鏡餅) od pirinča koji su često obojeni različito da bi predstavljali regione ili pojedine klanove. Oblik kruga ovih kolača simbolizuje takođe ogledalo, a njihovo lomljenje simbolizuje lomljenje tj.otvaranje ogledala.
Kolači se nakon toga jedu - to se smatra kao akt duhovnog pričešća a ujedno i kao fizički čin molitve za mir i sreću u novoj godini u duhu optimizma i obnove. Kagami Mochi predstavljaju obnovu, početak nove godine i pripreme za dolazak novog poljoprivrednog ciklusa. Tada se otvara i za tu priliku pripremnjena bačva sakea.

Na primeru ovog praznika divno se vidi pomešanost šinto i budističkog, zenovskog uticaja na japanske običaje i celokupno japansko društvo.


Kagami Biraki i Hombu dođo

 

Ovaj praznik se proslavlja i u aikidou, a centralni događaj je u Aikikai Hombu dođou (本部 honbu). U skladu sa tradicijom slavlje traje od ranog jutra, često se tim prilikom upriliči i aikido demonstacija u Nipon Budokanu ili nekom drugom manjem prostoru u Tokiju. Poslednjih godina embukai je u samom Hombu dođou.

Kao što se i na fotografiji ispod može viditi, mnogobrojne zvanice su deo ove proslave i to je retka prilika kada se u dođo unose hrana i piće, nekad jedva bude dovoljno mesta za sve.

Na taj dan se, jednom godišnje donose najvažnije odluke bitne za aikido oranizaciju - toga dana se proglašavaju od strane Došua pojasevi od 5. do 8.dana.

U isto vreme kada je ovaj sajt u novom izdanju predstavljen, 8. januara 2017. godine Saša Obradović Shidoin Aikikai Srbije je od Doshua Moriteru Uešibe promovisan u Hombu dođo 6.dan.

Promocija je billa kao i svake godine na Kagami Biraki ceremoniji u Tokiju, na dan kada su samuraji nekada glancali oklop da bude sjajan poput ogledala.

 

literatura:
 "Šinto", Paula R. Harts, Čigoja štampa, Beograd, 2002.
 "Japan", Vladimir Devide, Centar za informacije i publicitet, Zagreb, 1978.
 "Japansko-Srpski i Srpsko-Japanski rečnik", Hiroši  Jamasaki - Vukelić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003.